23. jula 2025.godine na obnovljenom Velikom Mitingu Poezije Radoman Kanjevac premijerno je govorio stihove pesme Oči Snežane Markešević. Na žalost nije sačekao drugi miting. U sećanje na njega i na njegovo stvaralaštvo, ne samo kada je poezija u pitanju, već novinarstvo i književnost govorili su, u okviru druge večere Velikog Mitinga Poezije, njegovi prijatelji, saputnici, kolege. Omaž „Umreti je glupo“ bio je posvećen njemu, čoveku koji je svojim stihovima proslavio grupu Galija , pa otuda i simbolični naziv književne večeri.
Radoman Kanjevac je od 1982. do 1985. godine bio glavni i odgovorni urednik Studentskog radio programa Indeks 202. Emisije koje je od 1985 do 1989. godine uređivao na programima Radio Beograda – Prodor, Niko kao ja, To je samo rock nroll - bile su, po oceni radio kritike, primeri inovativnog i angažovanog radio novinarstva. U narodnoj biblioteci, u kojoj se te večeri tražilo mesto više, svi su zapravo čekali da čuju priču Kanjevčevog angažovanja sa Galijom i kako su nastajali nezaboravni stihovi . U prestižnoj antologiji jugoslovenske rok poezije Petra Janjatovića Pesme bratstva i detinjstva zastupljen je sa 12 pesama.
Pomalo nostalgično, ali pre svega sa velikim pijetetom učesnici književne večeri govorili su o Kanjevcu, čoveku kojeg će i mlađe generacije pamtiri zbog pesama poput: Da li si spavala, Zebre i bizoni, Korak do slobode, Kad me pogledaš, Dodirni me, Skadarska, Trube, Uzalud se trudiš i onu za koju je prvu urađena muzika, a u petak veče u biblioteci čuli smo je i kao poeziju Godina
Godinu sam dana bolovao draga
Izdala me dusa, izdala me snaga
Umreti je glupo, jer je jako skupo
Kako da se vratim, kad nemam da platim?
Ne placi, nemoj zaliti
Ne placi, Bog ce ti oprostiti
Ne placi, nemoj zaliti
Ne placi, Bog ce ti oprostiti
Godinu sam dana putovao draga
Od zemlje do neba, od tebe ni traga
Poneki minuti dugi kao sati
Kako da se vratim, kako da ih skratim?
Ne placi, nemoj zaliti
Ne placi, Bog ce ti oprostiti
Ne placi, nemoj zaliti
Ne placi, Bog ce ti oprostiti
Drugo veče Velikog mitinga poezije nastavljeno je kultnom monodramom “Bašta sljezove boje” koju je pred mnogobrojnom publikom u Zamku Belimarković izveo Nebojša Milovanović.
Ovaj pozorišni komad, rađen po antologijskom delu Branka Ćopića, u režiji Egona Savina, na sceni oživljava glumac Nebojša Milovanović. Kroz devedeset minuta čiste glumačke bravure, Milovanović je bez trunke patetike pred publiku izveo sudbine dobrih staraca i večitih dečaka Bosanske krajine, đeda Rada i strica Nidža.Zamak koji je te večeri , iako velelepno zdanje, bio premali da primi vrnjčane željne kvalitetnih predstava, jer, zapravo, od uvek su bili izbirljivi, baš zvog toga što ih je Boško Ruđinčanin naučio , kroz svoje decenijsko delovanje u kulturi, ko je kvalitetan pesnik, koje su to predstave koje nas nagnaju da zarmišljamo nakon njihovog izvođenja. Baš takva publika, godinama podučavana o lepom u kulturi, devedeset minuta bez daha pratila je Nebojšu Milovanovića .
Ovo izvođenje na najlepši način je zaokružilo manifestaciju koja slavi pisanu reč, povezujući Ćopićevu vanvremensku prozu sa savremenom poezijom i omažom stvaraocima poput Radomana Kanjevca. Čitav program održan je u znak sećanja na Boška Ruđinčanina, utemeljivača kulturnog života Vrnjačke Banje, a „Bašta sljezove boje“ je još jednom dokazala da su prave vrednosti i umetnički lekovi za dušu – baš onako kako je Boško verovao – večni.
